Nastavljamo dijeljenje članaka iz knjige Život i hrana mojih predaka.
Osim što su se radovala svakom jutru, jer je dolazio dan za igru, trčanje, hvatanje leptira i buba koje lete, djeca su se radovala još mnogo čemu. Stariji su se čudili djetetu koje je veći dio dana boravilo izvan kuće. Govorili su: “Kakvo je ovo dijete, nikako da se savije u kuću.” Danas bi se mogli tome čuditi i zapitati: kako su se mogla radovati svakom danu, a ništa im se nije kupovalo?
Djeca nisu mogla gledati televiziju niti se igrati sa autićem na baterijski pogon. Nisu dobivala svake sedmice neku novu krpicu da obuku. Nisu išla u igraonicu nekog velikog trgovačkog centra, gdje se djeca igraju a majke uz kafu sagorijevaju cigarete. I mnogo još šta nisu imala kao današnja djeca, ali su imala crvene obraze kao znak zdravlja i energije. Djeca su se radovala Božiću, Uskrsu, porodičnoj slavi. Božić su čekala jer je donosio igru sa roditeljima u kojoj nije bilo čokolada, nego oraha i lješnika koje je trebalo naći u prostrtoj slami. Ko više nađe taj je pobjednik i biće čitavu godinu srećan i zadovoljan, a naročito onaj ko nađe novčić u „česnici“. Oni „jadni“ nisu imali sreću da, kao današnja djeca, dobiju paketić pun bombona, keksa i čokolada kojima je rok upotrebe istekao.
U jednom lokalnom listu pročitah tekst koji ocrtava silinu tržišta i tužnu realnost. Prenosim ga u cjelosti: „Božić je oduvijek praznik ljubavi i mira. Danas, kada nas razne reklame i marketinški trikovi napadaju sa svih strana, samo kupuj i kupuj, kao da je taj duh ljubavi iščezao iz naših srca. Kao da je Božić postao praznik kupovanja, a ne praznik ljubavi i mira, praznik porodice. Kupovine i pokloni tako su nas zaokupili da bismo umjesto: „Sretan Božić“, mogli reći: „Sretno kupovanje“.
U mom selu slava je bila nešto posebno za djecu. Doći će kumovi i rođaci, neki izdaleka, koji su bili tek prošle slave. Šta će donijeti? Kum Todor bi donio pune džepove velikih crvenih jabuka koje su mirisale. Podijelio bi jabuke, a najveću i najljepšu bi dao mojoj majci: „Evo kumo ova najljepša je za tebe“. Slava je trajala dva dana i za to vrijeme volio sam biti u kući, jer je bila zima, pa je topao dom i priča staraca punila moju dušu.
Pretvarao sam se u uho. Priče su tekle od turskog doba, preko austrougarskog Franje, pa sve do Tita. Dobro sam zapamtio da je doba vladavine Franje bilo hvaljeno. Vjerovatno da je nakon turskog zuluma i bilo razloga pohvaliti Franju. Nakon ukidanja kmetstva (1850. godina) pisani izvori nam daju podatke da su žitelji „Vojne krajine“ u „krajiškim zadrugama“ dobili pravo na besplatno ogrevno i građevno drvo, pašu i žirovinu, sabiranje žira, bukvice, kestena i bujadi. Dakle, imali su sve od čega su sa svojim radom mogli napraviti „drvenu“ ili „kamenu“ kuću. Morali su „jadni“ kupiti samo eksere. U to vrijeme (vrijeme austrugarske vladavine) na Oštrelju iznad mog sela potekla je i prva električna energija, i zapištala prva mašina na željezničkim tračnicama.
Današnji seljak, koji živi u dvadeset prvom vijeku naglašene demokratije, slavio bi takvu odluku vlasti. No, neću se baviti današnjom „milom narodnom“ vlašću.
Na slavi su se prepričavali razni događaji. Nisu preskočeni niti pirovi. Pričali su koliko je bilo naroda, ko je „uteko na peškir“, čiji su konji bili najbolji i najbrži i još mnogo toga. Slušanje tih priča bilo je ljepše od čitanja bilo kojeg romana. Koliko je samo dostojanstva bilo za vrijeme pripovijedanja! Koliko tolerancije i uvažavanja sagovornika. Ovo se naročito primjećivalo kod starijih ljudi. Govorili su tiho i polako, kao da su odmjeravali svaku riječ. Znali su govoriti i slušati. Gdje su to naučili, ako u školu nisu išli? Bila je to životna škola njihovih predaka, gdje se kultura življenja prenosila sa generaci- je na generaciju.
” Čovjek se rađa bez zuba, kose i iluzija – isto tako i umire.” – Aleksandar Dima
Nisam čuo da neko nekome upada u riječ ili još gore da neko kaže ono stani kad ja govorim, što je odlika današnjeg dijaloga, ako se današnje brbljanje može nazvati dijalogom.
Danas je prava trka pred slavu, jer je neophono nabaviti raznih đakonija za pedeset do sto ljudi, od kojih će neko nešto pojesti, a većina će uzeti veoma malo. A i kako bi kad bi trebalo da pojedini ljudi stignu i na pet gozbi u toku dana. Toliko su dužni i ne mogu preskočiti. Što u tome nema nikakve ljepote, jer će se zadržati samo sat do dva, više i nije važno.
Istinske ljepote slave, topline porodičnog doma i dječije radosti, nema više.
Drugi događaj koji se razlikuje mnogo od nekadašnjeg je svadba, koja je danas postala pravi biznis. Poziva se petsto ljudi, podijele im se koverte, dosta pića i gromoglasna muzika, pa udri što veselije, jer će „pasti“ više para u kovertu. Na svadbi neko i zaradi, jer se u ovom vijeku sve mjeri zaradom. Zaradi domaćin, muzičari, fotograf i svi oni koji su nešto prodali. Svatovi će se najesti masne krmetine, napuniti stomak pivom, a sve to začiniti velikim komadom torte. Zadovoljstvu nikad kraja.
Nekadašnja svadba je bio seoski pir. Na njemu su se radovali mladenci, roditelji, kumovi i gotovo čitavo selo. To je bio događaj, jer se to čekalo. Seoski momci i djevojke su se pripremali za ovaj događaj podstičući jedno drugo pitanjem: “‘Oćemo li na pir?“ Dolazila je omladina čak iz drugih sela. Sakupi se puno svijeta, a bogami bude dosta i radoznale djece, koja su obično virila kroz plot zadirkujući se ko bi čiji momak ili djevojka između njih mogli biti.
Možda i ne znamo jesu li današnja djeca nezadovoljna. Njima se zadovoljstvo servira. Oni, danas, ne žive u prirodi da bi mogli sami tražiti zadovoljstvo. Međutim, znamo da današnji odrastao čovjek nije zadovoljan. Negdje sam pročitao da samo tri procenta stanovništva smatra svoj život uspješnim i srećno je što ga živi.
Pojam bogat i siromašan se promijenio. To nije kao nekad. Sit je bio bogat, a gladan je bio siromašan. Iako se od doba kamena i strijele život čovjeka stalno usavršavao rasla je i želja za bogatstvom drugog tipa. To bogatstvo se ogledalo u pojmuimati. A šta imati i ko je danas bogat, mjeri se uglavnom novcem. Izgleda da samo oni koji imaju više desetina miliona dolara postaju uzor, a ostali čeznu za tim i osjećaju se siromašno. Tako, bar, govori svjetska statistika o listi bogatih. Tu pojavu sam shvatio još davnih osamdesetih godina, boraveći u SAD. Predstavljajući mi neke ličnosti, moj domaćin bi naglasio da je taj bogat, dok za siromašne nisu ni marili. Danas se sve više osjeća i siromaštvo duha. Da li je tome svemu kriva agresija tržišta, prosudite sami.
Iako se stvaraju višemilionski gradovi, ljudi postaju otuđeni i veći dio populacije osjeća da im životni vijek prolazi u samoći. Tome sigurno doprinosi i nezdrava ishrana, jer se ljudi polako truju, osjećaju umor i bez fizičkog napora. Kako drugačije objasniti poštapalicu: „Kad sam ustao morao sam popiti kavu i malo odmoriti da bih došao sebi“. Od čega? Od kasne teške večere pune bijelog brašna, masnoće, slatkiša i kasnog odlaska u krevet.
Smijemo li zaključiti da je čovjek, ili da ga nazovemo ljudsko biće, prije stotinu godina živio ljepše? Po priči moje majke, jedina borba je bila kako obezbijediti što više hrane sebi i životinjama u štali. Sve ostalo je bilo zadovoljstvo u igrama mladih i rad uz pjesmu zrelih osoba. Bez pjesme se malo šta radilo.
Radilo se u mobama. To je rad, druženje, smjeh i pjesma. Samo su se sitni, svakodnevni poslovi radili samostalno. Mobe su bile zastupljene naročito kod kopanja kukuruza i kosidbe trave.
U mnogim romanima je opisana ljubav mladih od prije pedeset, sto, pa i više godina. Nisam siguran da možemo opisati ljubavni život bračnih parova sa ove vremenske distance.
“Zdrav san je ljudima isto tako nužan kao i disanje. U snu se naše tijelo mora odmoriti i skupiti snagu za sljedeći dan. San prije ponoći je najdragocjeniji. Ako idemo rano na počinak, trebamo manje sati sna i ujutro nam nije teško uraniti.” – Marija Treben
Ipak nešto sam mogao i doznati, jer sam kao mali volio slušati šta stariji, a pogotovo oni najstariji muškarci pričaju na prelu ili još bolje uz pečenje rakije. Sve su oni to, nekako uvijeno, kroz šalu ogovarali nekoga. Ko je išao kod koje udovice i slično. Uglavnom su seksualne teme u muškom društvu bile lako započinjane, pa sve dok se neko ko je u centru zadirkivanja ne bi naljutio. Bili su i neki nadimci vezani za
seksualne aktivnosti ili opisivanje ličnosti. Drugi razlog zbog čega zaključujem da je njihov seksualni život bio bogat, jeste činjenica da su u prošlosti bračni parovi imali mnogo djece, često više od pet.
Samo je djelimično istinita uzrečica da je seks jedina radost sirotinje. Znali su se oni radovati mnogo čemu.
Vjerujem da je, osim prirodnog načina života, i hrana uticala na sve to. Upotrebljavali su afrodizijake, ali ne one farmaceutske u tabletama. Svježi kiseli kupus je na prvom mjestu, kako su pokazala mnoga istraživanja. O ovom saopštava Lejla Kažinić-Kreho, dodajući da je to afrodizijak broj jedan.
Drugi afrodizijak koji je bio dostupan, bio je bijeli luk. Naime, on sadrži alicin, bioaktivnu materiju koja pojačava dotok krvi u polne organe šta pojačava libido. Slično je i sa orasima koji su se osušeni služili na zimskim prelima. Tu su bile i sjemenke masirače koje su bile hrana i zabava.
Spomenuti proizvodi su, uglavnom, zimska hrana i bogati su cinkom. Cink popravlja nivo testosterona, hormona koji upravlja muškim polnim organima. Integralni hljeb, koštunjavo voće, sjemenke i grah, obezbjeđivali su cinkom organizam cinkom tih ljudi u toku cijele zime. To je još jedan razlog zašto su imali moćan snažan imuni sistem koji je prva odbrambena linija u borbi protiv raznih bolesti u toku ljutih zima. Cink još nazivaju šefom metabolizma, jer je on mineral od kojeg zavisi više enzima.
Cink učestvuje u izgradnji genetskog materijala u svim ćelijama. Kad se tome doda malo rakije i dobre priče u dugim zimskim noćima pored vatre, što doprinosi opuštajućoj atmosferi, eto uslova da ljubav procvjeta.
“Ko bi rekao da je kiseli kupus seksi! No kiseli kupus je, prema svim istraživanjima, afrodizijak broj jedan.” – Lejla Kažinić Kreho
Na drugoj strani, žene su se relaksirale na prelima koja su se održavala u dugim zimskim noćima. One su upotrebljavale neku vrstu joge koja je opuštala i pomagala otklanjanju nesanice. To je bilo cjelovečernje pletenje koje je trajalo, ponekad, više od pet sati. Danas to zovu „nova joga“ .
O pletenju danas, kao novoj jogi, Lejla Kažinić piše: „Radnje koje ponavljamo izrazito su djelotvorne za opuštanje, te mogu biti izvrsne u tretmanu pojava vezanih uz stres, poput uznemirenosti i nesanice, a pomaže i u liječenju alkoholizma, pa i neplodnosti.
U trenucima opuštenosti naše tijelo blokira adrenalin. Pokazalo se da se isti učinak može postići pletenjem, upravo zahvaljujući stalnim pokretima koji se ponavljaju te tijelo dovodi u stanje mira i opuštenosti, čime se prekida dotok misli koje nas čine uznemirenima“. Provjeravajući datume rođenja nekih, od mene, dosta starijih stanovnika sela uočio sam da su ta rođenja bila u jesenjim mjesecima. Dakle, zimsko uživanje i jesenje radosti bile su dosta realne slike života mnogo starijih ljudi od nas.
Ako vam se svidio ovaj tekst, molimo vas da ga podijelite dalje!
OVDJE možete pregledati i pročitati i ostale članke sa našeg bloga.
Pratite stranicu Našeg sjemena, uskoro slijede nove i korisne informacije!