Nastavljamo dijeljenje članaka iz knjige Život i hrana mojih predaka, autora dr. Rajka Latinovića.
Ljetna užina je obično bila između 5 i 6 sati poslije podne i nije bila ista za stare i mlade. Stari su uglavnom preskakali taj mali obrok i zadovoljavali se kavom i rakijom. Nekad je kava u našem kraju bila isključivo od prženog ječma, kasnije se dopunjavala sa cikorijom, a još kasnije sa pravom kavom. Ona je bila poslastica, dočekuša i razgovoruša, kako su je zvali. Pravi užitak i droga stigla je kad je popijen prvi gutljaj prave kave. Majka ju je pila čitavog života. U godinama starosti pila je, u pravilu, dvije dnevno, a dok je bila mlada, govorila mi je da nije bilo kave svaki dan.
Danas se može čuti kako kava ne gativno utiče na ten što, izgleda, nije bio slučaj kod nje, jer je bila mršava, li ca bez bora i fleka sve do duboke sta rosti. Kad su je upitali kako je očuvala tako nježno lice, odgovor je bio jedno stavan. Svako jutro se umivala hla dnom vodom i klonila se jakog sunca. Nikad gram kreme nije stavila na lice.
Sjećam se iz dječijeg doba da je moj djed, jedne prilike, rekao mojoj majci u vrijeme kad je stigla prava ka va u naš kraj: „Dajde snašo poprži ma lo ječma i pomješaj, jer mi je ljepša ne go ova sama“. Ovo potvrđuje da su uživali i u kavi od ječma.
O kavi, ovoj današnjoj, neće biti ri ječi iz prostog razloga što ćete u ne koj literaturi pročitati da je kava šte tna, a u drugoj da umjereno pijenje koristi. Neću polemisati, jer su možda u pravu i jedni i drugi. Troje ljudi, koji ma je posvećena ova knjiga, svjedoče suprotno. Smilja i Mara su sve do svo je zadnje, stote godine života,Ѕ pile po dvije kave dnevno. Da li je Jovo, koji ni kako nije pio kavu, a doživio 110 go dina, više u pravu, ostavljam vama za ocjenu.
Ja mislim da je, pored ove dvije stvari, hrana imala značajnu ulogu u održanju zdravlja moje majke. Njeno sporo i umjereno konzumiranje jeključ zdravog načina ishrane, jer jesti sporije daje priliku organizmu da odredi kad treba stati. To je pobjeda kvaliteta nad kvantitetom. To je pobjeda užitka nad halapljivošću. Taj način daje organizmu šansu da osjeti hranu u njenoj punoj vrijednosti, jer rade sva čula organizma, a ne samo ona sa jezika i nepca. Na ovaj način vrednovanje hrane je istinito i duboko. To je, izgleda, izraženo naročito kod seljaka, kojima je i moja majka pripadala, jer duboko poštuju svoj rad, svoje proizvode, i to je nesvjesno održavanje spoja sa prirodom u kojoj su bitisali.
Lagana priča uz određenu hranu je vraćanje misli na rad oko tog proizvoda. Priča uz puru je bila priča o kukuruzu i radu oko njega. Da li je bilo teško orati zbog preobilnih kiša ili suve zemlje? Kako je bilo kopati, opet zbog nedaća – previše vlage ili suva zemlja. Sve se radilo ručno. Na trenutak bi se spomenula i najvrednija kopačica. Da li je pura slatka ili neovisilo je od roda kukuruza, a to znači od „Boga“ koji je određivao vremenske prilike. Ovakve prilike i razgovore ne može imati čovjek iz gradskog, „kaveznog sistema“ života. Po onome kako omladina nervozno čeka u redu, hamburger je, izgleda, savršenstvo današnjeg obroka. Hamburger je, saopštava Majkl Polan (Michael Pollan), fascinantno smišljen da ponudi sočan i ukusan prvi zalogaj. Zalogaj u kojem bi bilo nemoguće uživati kad bi koirisnik mogao tačno da zamisli uzgajalište, klaonicu i radnike u njoj, ili da zna bilo šta o „vještačkom“ roštiljskom ukusu koji zapravo taj prvi zalogaj čini tako ubjedljivim.
Neke kuhinje u svijetu se spominju kao „zdrave“ i korisne za ljudsko zdravlje, kao što su francuska, primorska i istočnjačka. U prvom redu to se odnosi na sastav hrane, način pripremanja i brzinu konzumiranja. Da se podsjetimo kako se skoro svim organima u tijelu komanduje iz centrale, gdje se „donosi odluka“ kad ćemo postati siti. Vrijeme koje je potrebno da mozak dobije informaciju da je želudac pun je oko 20 minuta. To se vrijeme ne mijenja, bez obzira da li mi napunili želudac za pet ili deset minuta. Zbog te fiziološke pojave dešava se da čovjek ne može više jesti, jer je napunio želudac ali ne osjeća sitost. Dakle, postajemo siti onda kad „mozak kaže“. Ako se mekani hamburger pojede za 2-3 minuta, koliko ih se može pojesti za 20 minuta da bi se osjetila sitost. Nažalost, tad je već kasno. Spominje se interesantno saopštanje Brajana Vonsinka (Brian Wansink) o odgovorima Francuza koji jedu sporo i dugo, i Amerikanaca, koji jedu brzo, na pitanje: „Kad prestajete da jedete?“, Francuzi kažu: „Kad osjetimo da smo siti“, a Amerikanci: „Kad ispraznimo tanjir“.
Kako da opišem život i ishranu moje majke koja je živjela 100 godina. Generalno, živjela je polako. Polako je hodala, radila, jela, pila, a polako je i govorila. Čini mi se da je u svemu uživala. Iako je živjela u mnogoljudnoj porodici koju je gotovo sama opsluživala kao domaćica, nisam je čuo da se žalila. Na pitanje kako se živjelo odgovarala bi, nekako, umirujuće : „Bilo je dosta teško, nije se imalo. Najgore je bilo za djecu jer im je trebalo svaki dan nešto spremiti. Ali uvijek je nekako bilo. Pa i za vrijeme četiri godine rata se nekako dolazilo do hrane. Sjećam se, samo jedan dan nismo imali od čega napraviti kruh“. Jela je veoma sporo, gotovo neprimjetno. Kad je ona jela, gotovo se ništa nije čulo. Niti lupa po tanjiru, srkanje ili mljackanje, kao kod onih koji halapljivo jedu. Jela je sve što je bilo ponuđeno, ali umjereno. Nikad se nije prejedala. Voljela je masnu hranu, iako je masne hrane bilo veoma malo. Gledao sam je kako jede jagnjetinu bez ijednog zuba. To je bio pravi ceremonijal, pun strpljenja i užitka. Uzela bi drvenu kuhinjsku daščicu i na njoj usitnila komade mesa, ali je birala one koji su na sebi imali dosta loja. Izgleda da joj je meso, bila hrana, a loj poslastica. Ovo je, naravno, bilo u njenim poznim godinama jer u mladosti je meso na njenom stolu bila prava rijetkost. Pila je rakiju umjereno, ali stalno. Pridržavala se kućnog pravila da se prije svakog ručka, bez obzira šta se jelo, popije po čašica rakije. To je upra-žnjavala sve do nekoliko zadnjih godina života, kad bi rekla da joj više ne prija. O rakiji, njenoj koristi i čarima biće riječi na drugom mjestu u ovoj knjizi. Vodu je pila, takođe, polako, sa malim gutljajima, uglavnom sjedeći i nikad za vrijeme ručka. Ko je koga naučio da se voda pije sjedeći, otac majku ili obrnuto, ne znam, ali se sjećam očevih riječi kako me je opominjao riječima: „Pa šta je ždrkljaš tako, Bog te pomog’o. Sjedi pa polako pi`, ode ti sve u koljena“!
Meni je, danas, jasno koliko je to upozorenje bilo korisno, što mi otac nije znao objasniti. Neće voda u koljena, ali nema koristi od brzog pijenja velike količine. Čak je i štetno ako je voda hladna. Brzo pijenje veće količine vode može koristiti bubrezima, jer brzo prolazi što bubrezi „vole“. Međutim, naše ćelije, koje takođe trebaju vodu, takvim načinom pijenja dobijaju veoma malo. Dakle, ispravno je sjesti, pa u nekoliko navrata popiti polako po manju količinu vode i na takav način stići do onih preporučenih dvije litre dnevno. I kod vode ima suprotstavljenih mišljenja. Ne misle svi tako kruto kad je količina popijene vode u pitanju. Mnogi zastupaju mišljenje da bi trebalo uobziriti sve druge namirnice bogate vodom, pojedene ili popijene u toku dana – tanjir supe, šolja čaja, šolja mlijeka, čaša soka, mnogo voća, salata od krastavaca i paradajza. Uz sve ovo dvije litre čiste vode, kažu oni, nije neophodno.
” Najbolji prirodni tonik za kožu je voda. Nježno rukama desetak puta umijte se vodom. Takvo jutarnje umivanje razbudit će vas i potaknuti cirkulaciju.” Lejla Kažinić Kreho
“Šećer nije jedini faktor koji negativno utiče na koncentraciju glukoze u krvi. Slično djeluju i stimulansi, a kofein, kao jedan od najjačih, može značajno poremetiti ravnotežu šećera u krvi.” Patrik Holford
Ako vam se svidio ovaj tekst, molimo vas da ga podijelite dalje!
OVDJE možete pregledati i pročitati i ostale članke sa našeg bloga.
Pratite stranicu Našeg sjemena, uskoro slijede nove i korisne informacije!