Nastavljamo dijeljenje članaka iz knjige Život i hrana mojih predaka.
Može li se danas zamisliti bilo kakva proslava, svadba, rođendan, rođenje djeteta, Nova godina, slava, proslava diplome ili bilo kakvo gošćenje u kući ili u restoranu bez torte i drugih kolača? Na ovom polju se vodi prava trka u umijeću rada, sastavu i veličini. Koja je torta najbolja? Da li ona sa više spratova ili sa više nadjeva isto je. Torta je torta.
To je složeni proizvod za trovanje organizma, kao droga, cigarete ili alkohol. Samo užitak i ponovo užitak, do samouništenja. Sastavljena je od bijelog brašna, bijelog šećera i bijele masnoće uz dodatke ostalih sitnica (kreme, arome, boje, jestive dekoracije ili one koje se ne jedu).
Kolači, kao i ostali slatkiši, najčešće sadrže jake arome i boje sintetičkog porijekla. Arome putuju najbrže kroz organizam i stižu prve do naših nerava gdje, utičući na osmotske procese, pojačavaju glad. Ovo je provjereno u ishrani životinja, gdje se arome stavljaju u hranu koje pojačavaju apetit, a životinje više jedu i bolje napreduju, naročito one koje su u tovu. Ista je stvar i kod ljudi.
Unos velikih količina prostih šećera onemogućava pravilno usmjeravanje metabolizma od strane pankreasa i jetre. Na taj način održava se višak šećera u probavnim organima, utičući na promjenu mikroflore na način da najviše koristi od toga ima kandida. Spominju se slatki namazi u obliku krema, kao očit primjer štetnog spajanja biljnih (rafinisanih) ulja sa šećerom i konzervansima. Vještačke boje, arome i drugi pojačivači ukusa dopunjuju štetnost ovog proizvoda. Sjećam seda su se ovi namazi najprije kupovali u malim čašicama, a poslije u plastičnim kanticama, što govori da je on postao hrana a ne poslastica.
Jetru zovu centralna laboratorija, a može se, slobodno, dodati i centralni prečistač svih otpadnih materija. Ona vrši selekciju produkata sagorijevanja, sa zadatkom da krv bude čista kako bi mogla prenositi kiseonik, bez koga nema disanja niti života. Ona ima svoje emulgatore (žučne kiseline) koje imaju zadatak da sve masnoće koje su ušle u organizam pretvore u neki oblik rastvorljiv u vodi (mokraća, znoj i produkti disanja). Ako postoji višak masnoća koje se pomoću žučnih soli ne mogu preraditi, za njih će se vezati neki minerali kao što je kalcijum, što je vještačko stvaranje njegovog nedostatka, a posljedice su dalekosežne, naročito za žene.
Sjećam se da je nekad i u moje selo neko donio čudesni konzervans – vinobran. Bilo je rečeno da se sa njim sve konzerviše i čuva od kvarenja duži period. Sa dolaskom vinobrana počela se spremati i čuvena turšija od povrća. Preporuke su bile više nego povoljne, jer se narod domogao povrća da jede čitavu zimu. Čak se i zeleni paradajz, koji je inače štetan u tom obliku, našao u turšiji. Da vidimo drugu stranu medalje. Šta je vinobran? To je kalijum -metabisulfit čije ime za mnoge neće značiti ništa ali su neki osjetili posljedice. Naime, ovaj proizvod uništava folnu kiselinu (jedan od bitnih vitamina) u organizmu. Stručnjaci koji se bave proučavanjem uloge vitamina kažu da bez folata nema sreće. To je najnestabilniji vitamin, i mnogo šta ga uništava, a u namirnicama ga nema previše. On učestvuje u proizvodnji transemitera sreće serotonina, noradrenalina i dopamina. Takozvani psihovitamini B1, B6, B12 i folna kiselina dobro sarađuju. Folna kiselina je osnovno oružje u borbi protiv homocisteina, o čemu je riječ na drugom mjestu, a koji je glavni uzročnik srčanih udara, deformiteta djece i preranog rađanja.
Sedamdesetih godina (1977) prvi put sam boravio u Francuskoj i upoznao se sa njihovom kuhinjom i ishranom uopšte. Sve do tad sam mislio da su desert i slatko sinonimi. Nakon ručka, koji je trajao dva puta duže nego u Italiji ili kod nas, na sto je donešeno nekoliko vrsta kozijeg sira, a na kraju malo konjaka u velikoj čaši. Kolače ili bilo šta slatko niko nije spominjao, a kamoli ponudio. Dakle, tada sam stekao novo iskustvo da desert ne mora biti slatkiš. Sjetio sam se i mojih, majke, oca i djeda, koji su, skoro svaki ručak završavali sa kiselim mlijekom.
Da li su naši stari u jelovniku imali desert? Svakako. I to svaki dan. To je, upravo, bilo kiselo mlijeko. Bez obzira šta je bilo osnovno (glavno i jedino) jelo, kiselo mlijeko je bilo na kraju. Često je to bila šolja samog kiselog mlijeka, ali je bilo i divnih kombinacija koje i danas pamtim. Dvije najčešće su: kiselo mlijeko sa purom ili kuvanim krompirom. Topao kromir zgnječen u tanjiru prelije se sa kiselim mlijekom i dobije se jelo zvano „ćoćka“.
Ne vjerujem da se moglo nešto ukusnije i zdravije ponuditi kao desert. To je proizvod koji reguliše probavu sa svojim acidofilnim bakterijama, veoma važnim za naš želudac.
Kad antibiotici unište korisne bakterije želuca, jer antibiotik ne bira, onda nam je spas u kiselom mlijeku ili da se obratimo farmaceutici. Nažalost. Da li će nam jednog dana, sva hrana biti u kapsulama ili tabletama? Da li ćemo se jednog dana osloboditi dosadnog i napornog žvakanja? Ipak ne.
Sve se više govori i piše o korisnosti raznih fizioloških operacija prilikom jedenja. Možda će i ova knjiga nekog osvijestiti koliko je žvakanje korisno. Ne samo da se zalogaj dobro usitni jer će se bolje probaviti, nego se natopi enzimima iz pljuvačke. Dobro sažvakan zalogaj sa preko 50 stiskanja zubima za koje se vrijeme zalogaj natopi duplim enzimima pljuvačke, jeste pola posla. Šećer iz hljeba duže žvakanog u ustima brže stiže u krv, nego iz bilo kojeg slatkiša. Korica hljeba koja se dugo i polako žvaće brzo otklanja hipoglikemiju (manjak šećera u krvi) i dnevni umor.
Korisnost kiselog mlijeka je poznata odavnina, bar prema legendi koja se prenosi. Evo priče moje majke: „Išao sveti Petar sa svojim učenicima preko polja i naiđe na kosce u vrijeme ručka. “Jeli su debelu bijelu slaninu.” Eh, reče sveti Petar svojim učenicima, “žao mi je ovih ljudi kad na ovakvoj vrućini jedu slaninu, stradaće.” Dok ih je posmatrao jedan od kopača dograbi raljiku sa kiselim mlijekom pa je navi i napi se. Sveti Petar odmahnu rukom i reče: Dobro je. Ne bojte se za ove ljude, ništa im biti neće!”
Desert mladih je, može se slobodno reći, po nepisanom pravilu bila povelika kriška crnog (ječmenog) hljeba namazana pekmezom od šljiva ili svinjskom masti preko koje je posut šećer. Kasnije je došla zamjena, koju smo kao djeca rado prihvatili, bijeli hljeb i marmelada. Oboje stiglo iz industrije. To su počeci kad je industrija stavila svoje kandže na djecu i kod nas. To je bilo već moje vrijeme. Slavne pedesete. Danas je, vjerovatno, još gore, jer čips, smoki i ostale grickalice, kojih su pune trgovine uzimaju svoj danak.
Poremećaj stanja ishranjenosti adolescenata u dobi 15-18 godina istraživala je Ljiljana Stanivuk u svom magistarskom radu na ukupno 3.301 učenika iz 12 srednjih škola banjalučke regije. Utvrdila je da skoro 27% ove populacije pati od poremećaja ishrane.
Današnji prosječni čovjek zna mnogo više medicinskih pojmova i pojava nego ranije. O nekim bolestima se priča skoro na svakom mjestu, čita, gleda i sl. Nekadašnja nepismenost i nepostojanje medijske informisanosti su sprečavali povećanje znanja pojedinca.
Mislim da priliči spomenuti osnovne simptome povećane konzumacije šećera koje mnogi znaju: debljanje, tromost nakon ustajanja, apatičnost, dekoncentrisanost. Ništa od ovoga naši prethodnici nisu imali. Nisu bili debeli, a bili su motivisani za rad od zore do mraka. Njihova veselost i pjesma uz posao je znak da je apatičnost bila daleko od njih. Naravno, da je ovo bilo moguće, jer nisu jeli kolače i pili sokove od šećera. Ono malo šećera kojeg su konzumirali uz kavu nije moglo napraviti problem.
” Čovječiji organizam dnevno luči oko litar i po pljuvačke. To omogućava protok i do šest litara krvi kroz pljuvačne žlijezde za vrijeme žvakanja.” Genadij Petrovič Malahov
Ako vam se svidio ovaj tekst, molimo vas da ga podijelite dalje!
OVDJE možete pregledati i pročitati i ostale članke sa našeg bloga.
Pratite stranicu Našeg sjemena, uskoro slijede nove i korisne informacije!