Nastavljamo dijeljenje članaka iz knjige Život i hrana mojih predaka.
Kada se prvi Latinović doselio na Petrovačku visoravan, ne zna se tačno. Zapisani podaci govore da je to bilo prije osamnaestog vijeka. Po neprovjerenim pričama starijih Latinovića, prvi doseljenik je bio moj AŠKUNĐEL Savo Latinović (početak osamnaestog vijeka) koji je ostavio mnogo potomaka. Jedan od najznačajnijih je njegov unuk, a moj NAVRHDJED, Obrad.
Vjerovatno je bio po nečemu poznat, jer se „točilo“ iznad moje kuće i sad zove „Obradovića točilo“. A njegov ogranak Latinovića nosi nadimak Obradovići. Da li su se tako zvali ili neka – ko drugačije, nije mi poznato, jer je moguće da su na dugom putu od primorja preko Like, kao i mnoga druga plemena, promijenili prezime. To je jedno od četiri najstarija prezimena sela Kolunić.
Postoje zapisi koji moje selo opisuju kao dar prirode sa posebnom ljepotom. O tome prednjači putopisac Ivan Lovrenović, koji kaže da je to topos ka – kav ne postoji nigdje drugdje na mapi kulturnoistorijskog nasljeđa u Bosni i Hercegovini. Uporište za ovu tvrdnju, Lovrenović nalazi u istorijskom blagu kao što je zidina, ostatak crkve Sv. Jurja (Sv. Đurđa) iz četrnaestog vijeka, oko koje se nalazi pedesetak stećaka. Samo je jedan od ovih stećaka ispisan, odnosno isklesan glagoljicom.
Lokalitet gdje se nalazi crkva i nekropola sa pedesetak stećaka, pod nazivom Crkvina u Koluniću, proglašen je nacionalnim spomenikom 2007. godine. Ne postoji usaglašeno mišljenje o vremenu podizanja crkve Sv. Panađur. Neki autori dostupnih tekstova tvrde da gradnja crkve datira iz 14. vijeka, dok drugi, poput I. Nikolajevića i N. Miletića, za vrijeme gradnje crkve proglašavaju 12. vijek.
Izgradnja crkava na prostorima oko stećaka bila je u prošlosti vrlo česta. Jasno je da je crkva mlađa od stećaka i prema njima se ne može odrediti njena starost. U nekim crkvenim izvorima stoji da je zidina ostatak crkve Panađur iz dvanaestog vijeka. U blizini zidine nalazi se izvor Klisina Svetinja, a nedaleko i brdo Gradina, koja je opasana sa nekoliko metara širokim i ravnim „vijencem“.
Ovo je vjerovatno ostatak ravnog puta, što upućuje na tragove Japoda, jednog od velikih ilirskih plemena, o čemu opširnije piše Dušan Kovačević u knjizi „Petrovac“. U Koluniću je obnovljena najstarija pravoslavna crkva u petrovačkom kraju. Kada je prvi put sagrađena, ne zna se, ali je, prema crkvenim izvorima, prvi put obnovljena 1879. godine, pošto je drvena izgorjela 1876. za vrijeme „Bosanske bune“. Uz crkvu je i groblje, u kojem se nalazi veliki broj spomenika nepoznate starosti. Dakle, sve ovo govori o postojanju stare civilizacije na ovom prostoru. Osim što je Kolunić staro mjesto koje je zadržalo prvobitno ime, prema našim izvorima još iz 12. vijeka, u njemu se spominje i prva pismenost, na šta upućuje i tekst u “Glasniku Zemaljskog muzeja” iz 1889. godine, iz pera učitelja Petra Mirkovića, člana nekad velike familije Mirković iz Kolunića.
Da se Kolunić, možda, drugačije zvao, saznajemo se iz teksta Todora Sudčevića, srpskog učitelja u Bihaću, od 1865. do 1875. godine, koji govori o Fermanu sultana Mahmuda I (1730- 1754), izdatom nakon pritužbi duhovnika srpskog kotara crkve “Svetog Nikole” u kojem stoji: „U posebnom registru financa nahodi se upisano od ruke istog kontrolera financa: Duhovnici crkve Sv. Nikole varošiti mogu od njihovih crkvenih zemalja, travnjaka, paše i mlina od inostranih danke uzeti, u onom istom mjestu jest ubilježeno da sela: Kosinj (sada Kolunić) i Hmoljnica (sada Smoljana) i druga kao spahiji Hasanu posjedniku timara imaju u sve 9190 aspri uzeti“.
U selu su nekad postojale samo kuće napravljene od kamena ili drveta, iznutra nabačene ili bez ičega. Neke kuće su bile bez bilo kakvog unutrašnjeg uređenja, ali su sve imale dvoja vrata. Ona mala su uvijek okrenuta prema šumi – šumi spasitelju. To je bilo moguće, jer su kuće bile poredane u nizu. Spavali su u drvenim krevetima u kojima je bila postavljena slamarica. Osim slame često je bila punjena kukuruznom komušom (onaj dio li- stova što obavija klip kukuruza). To bi ručno prebrali, usitnili i sa tim napunili strožu, otkanu od konoplje. Ovo punjenje od kukuruzovine smatralo se čistijim i lakšim materijalom za održavanje. Jastuk je bio od izdrndane vune. Sve bi se to jednog sunčanog majskog dana iznosilo u dvorište na cjelodnevno sunčanje. To je bila efikasna prirodna dezinfekcija i dezinsekcija materijala. Sobe bi se okrečile, te je sve bilo čisto i mirisno, spremno za ponovnu upotrebu. Ovo se slagalo sa istočnjačkom tradicijom i mišljenjem da zdravlja uopšte, a posebno zdravlja kičme, mišića i kapilarnog sistema, nema bez tvrde i ravne postelje.
Prije nekoliko godina bio sam na velikom januarskom sajmu u Berlinu, gdje je moju pažnju privukla gužva na jednom štandu. Radoznalost je prevladala i ja sam prišao da pogledam. Ljudi su razgledali, pipali i čitali prospekte o prostirci od slame. Naglasak je bio na zdravom prirodnom materijalu koji ne zadržava bakterije i grinje i ne izaziva alergije.
Slama brani od radijacije iz tla, pisalo je negdje. Kad bi ovi ljudi znali koga imaju tu neposredno pored sebe! Kad bi znali da imaju čovjeka koji je svoje djetinjstvo proveo na slamnatoj postelji i vunenom jastuku! Kad bih mogao da im održim predavanje i kažem kako je to nekad bilo i kako sam se ja osjećao. Nisam otišao daleko, a ono, opet gužva. Narod prisustvuje prezentaciji vunenih pokrivača. I opet naglasak na prirodne materijale i na antialergijski efekat. U tom pokrivaču ne stanuju grinje. Sve je to nekad bilo kod mojih roditelja, a mnogo više kod njihovih.
Sjetio sam se moga „biljca dugog kića“, koji me je grijao za vrijeme petrovačkih ljutih zima. Nekada su zime u petrovačkom kraju trajale i više od pet mjeseci, ali su ih ljudi spremno dočekivali sa vunenom odjećom od glave do pete. Najznačajniji je bio kožun. To je kraća ili duža bunda od ovčijeg krzna, sa skraćenom ili cijelom vu- nom. Neki kožuni su imali vunu okrenutu unutra, a drugi prema van. Na tavanu je visio posjek (suvo meso), a u štali kaca puna kiselog kupusa i rasola. U zemljanom trapu je krompir, pojata puna sijena, za krave i ostalu stoku. U kiljeru ima bar dvije kačice base, kašun pasulja i podosta kukuruza koji čeka da se samelje kako bi se zamiješala pura. Zime su bile ponekad tako „ljute“ i nemilosrdne, sa snijegom koji bi napadao do krovova malih drvenih kuća za samo jednu noć. Pored vunene odjeće, toplih biljaca kojima su se pokrivali u sobama gdje se voda mrzla, trebalo je još nešto za borbu sa bolestima. To nešto je imunitet. Taj narod je imao do vrha napunjene “baterije imuniteta” koje su ga čuvale od gripe, prehlade i drugih bolesti za vrijeme zimskog života i rada. To su mogli zahvaljujući, prije svega, konzumaciji namirnica kao što su: kiseli kupus, rasol, suve šljive, zelene jabuke, orasi, lješnici, bijeli i crveni luk uz slaninu, čajevi od šipka i smrekve. I zimi se na selu radilo dosta.
Trebalo je svakodnevno očistiti štalu, na taj posao je angažovao uvijek dvije osobe, jer se đubar iznosio traljama do đubranika, koji je obično bio udaljen od štale. Trebalo je, takođe, donijeti sijena iz pojate u krošnji koja je bila poteška, pa je i mene ponekad zavalila u snijeg na uskoj prtini. Ako bi se zakasnilo sa hranom, jer je trebalo najprije napraviti prtinu u bijelom snijegu koji je iskrio toliko da se nije moglo gledati, čuo bi se uporni zov životinja, u čemu su prednjačile krave. Ni svinje nisu šutjele, a najdosadniji bi bio garov koji je lajao u jednakim razmacima, kao sa pokvarene ploče. Kokoške bi zimi prestale nositi jaja pa, izgleda, nisu ni marile za hranu. Nekoliko sati se radilo u ko- madu prije nego što bi se ušlo u kuću na doručak, ali se iz kuće nije izlazilo prije nego što se popije čašica rakije.
Zamislite, rakija na prazan želudac, što se kosi sa svim načelima moderne nauke koja predlaže čašu mlake vode kao koristan gutljaj nakon ustajanja. A kad je riječ o vodi, ali ne o onoj iz frižidera, evo nekoliko natuknica. Voda, popijena pola sata prije jela, pomaže probavu i smanjuje apetit, jača imunitet i pomaže izbacivanju otrova. Podiže energiju organizma, jer i mali postotak dehidracije smanjuje energiju. Poboljšava koncentraciju, jer mozak „ne voli ostati bez vode“. Čuva kožu, a naročito ten lica. Sreća njihova, reklo bi se, jer nisu imali frižider, pa nisu mogli piti hladnu vodu koja šteti želucu. Zamišljam kako bi izgledala reakcija jednog domaćina kojemu bi neko predložio da u neko zimsko jutro popije čašu mlake vode. Možda bi rekao: „Pa da se zaledimo i ja i voda. Ne kida se snijeg od metra sa vodom nego sa rakijom. Aj da mi popijemo pa na pos’o!“ I tako su se smjenjivali zimski dani u borbi sa prirodom za preživljavanje, ali bi se sve zaboravilo čim se smrkne i nastupi noć, jer su se očekivale preldžije sa novim šalama i igrama, ponekad i do zore. To su bila neka od zimskih događanja. Zimu zamjenjuje proljeće, najljepše godišnje doba, kad sam se budio uz cvrkut ptica koji je ulazio kroz otvoren prozor. Kao da je pojačavao svježinu vazduha. Želio sam vidjeti koja to pjeva i obično bih ugledao kosa.
Ponekad bi uslijedilo i trčkaranje po rosi što je bilo započinjanje dnevnog života u spoju sa prirodom. Danas se djeca bude uz napadnu sliku i ton sa televizora, uz crtić vampira i Spajdermena, slike ubistva i monstruozne kreature. Crtić se, nakratko, prekida samo agresivnom reklamom kojom mu se nude kobasice i viršle ili neki silni namazi sa aditivima i mnoge druge slane ili slatke prerađevine.
Sve se to dešava u zatvorenoj sobi koja se zbog smoga ne smije otvoriti. Pitam se: kakvo to djetinjstvo imaju danas djeca moga grada?
Šta djeca na početku prošlog vijeka nisu imala, a danas imaju, a bolje bi bilo da mnogo toga nemaju, pročitajte u prilogu pod naslovom „Mogući faktori izazivanja raka“, što su saopštili Čeri Kalbom (Cherie Calbom), Džon Kalbom (John Calbom) i Majkl Mahafi (Michael Mahaffey) u knjizi Potpuno očišćenje od raka („The complete cancer cleanse“). Oni ujedno tvrde da je genetski nasljeđen udio karcinoma relativno mali, a daju važnost faktorima koje su, između ostalog, nabrojali.
Koji je to dnevni dječiji doživljaj kojem će se obradovati, a da nije sa televizijske slike? Kojem događaju će se radovati? Je li to Božić, Uskrs, ili neki praznik bilo koje vjere? Sve je presvučeno reklamom i marketinškim trikovima.
Pokušavam otkriti zašto su naše bake i djedovi bili zdravog tijela i vedrog duha i zašto su uz svaki posao pjevali.
Danas se pjesma može čuti samo sa estrade ili iz nekog svadbarskog šatora. Svake dvije godine se čuje gromoglasna muzika iz šatora prilikom političke kampanje neke partije. Ima li smisla zapitati se zašto obični ljudi ne mogu glasa pustiti? Da li misle da ne znaju, ne smiju, ili zbog jada i čemera u stresnom životu? U svakom slučaju pjesme i smijeha je veoma malo.
Vjerovatno se danas, opravdano, organizuju prinudne smejaonice, jer koriste oslobađanju od stresa. Lično, ne vjerujem u njihov uspjeh. Bez spontanog smijeha nema korisnog smijeha.
U prošlosti je fizička aktivnost djece počinjala jurenjem mačke i kokoške u dvorištu. Kasnije je to bilo uz loptu od krpe, a zatim uz palanje, kevanje, badlanje i igranje žmire. Vjerujem da su poznati slikar, Jovan Bijelić (1884) i moj djed David (1882) igrali neku od ovih starih igara, dok su čuvali ovce ili koze na brdu Gradina, koje je razdvajalo njihove kuće. To brdo je bilo poprište rivalstva Kolunićana i Reveničana u raznom nadmetanju, bilo sporta ili zabave druge vrste. To sam osjetio i ja u mom dječačkom dobu. Sigurno da moj djed tad nije znao da pored sebe ima dječaka koji će postati slikar svjetskog glasa i koji će iza sebe ostaviti 1734 djela, od čega 981 sliku na ulju (onoliko koliko se zna).
U to doba ishrana je bila veoma oskudna, ali hrana nije stvarala uslove za povećanje holesterola i drugih masnoća u organizmu, kao i prekomjerne tjelesne mase uopšte. Često je nisu imali dovoljno, pa nije ništa ostajalo iza ručka, tako da nisu imali šta podgrijavati.”
“Ukoliko hoćete da budete zdravi, ne jedite podgrejanu kuvanu hranu.” Kacudžo Niši
Nisu se trovali bijelim hljebom, ra- finisanim šećerom, kafom, tableta- ma poput sedativa i mnogih drugih. Oskudijevali su u količini životinjskih masnoća, jer je u upotrebi bila samo svinjska mast bez konzervansa, koje nikad nije bilo dovoljno.
Nasuprot „nemaštini“ u ishrani, imali su čistog vazduha i vode sasvim dovoljno.
Kad spomenuh vodu, sjetih se priča kakvu su vodu pili u šumi kad su čuvali krave, brali maline ili sjekli drva. Kad bi se najeli slanine sa crijemušom i malo potegli rakije, a zatim to zatrpali basom, slatko bi se napili vode iz prve „čatrnje“ ili panja. U šumi crijemuša, a kod kuće bijeli i crveni luk, krompir, pura, kupus, čaj od smrekve, kiselo mlijeko i surutka mogu se smatrati prirodnim statinima. Dakle, i da su imali dovoljno „mrsa“, nisu ga se morali bojati.
Autor: dr. Rajko Latinović
Knjigu Život i hrana mojih predaka možete naručiti OVDJE.
Ako vam se svidio ovaj tekst, molimo vas da ga podijelite dalje!
OVDJE možete pregledati i pročitati i ostale članke sa našeg bloga.
Pratite stranicu Našeg sjemena, uskoro slijede nove i korisne informacije!